U okviru Institucionalnog istraživačkog projekta ”Utjecaji europskog i međunarodnog prava na nacionalni pravni poredak – izazovi prilagodbe za demokratsku državu (EMPO-HR) organiziran je Okrugli stol na temu ”Antidiskriminacijska zaštita u sudskim postupcima – zakonodavni okvir i izazovi u praksi”.
U radu Okruglog stola, koji je održan 25. rujna na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Splitu, kao izlagači su sudjelovali prof. dr. sc. Dinka Šago, izv. prof. dr. sc. Ivan Vukušić, izv. prof. dr. sc. Ana Radina, doc. dr. sc. Vedran Zlatić i doc. dr. sc. Trpimir Perkušić, dok je raspravu moderirao prof. dr. sc. Petar Bačić.
Sudionici okruglog stola analizirali su trendove i ključne probleme koji su se iskristalizirali u sudskoj praksi od donošenja Zakona o suzbijanju diskriminacije iz 2008. godine, uzimajući u obzir standarde, regulativu i praksu Europskog suda za ljudska prava, kao i praksu hrvatskih sudova. Posebno su se osvrnuli na različite prepreke u ostvarivanju antidiskriminacijske sudske zaštite, problem malog broj usvajajućih sudskih odluka, teškoće u dokazivanju diskriminatornog postupanja, te na primjenu europskih direktiva.
Premda bi se iz često korištenog pojma ”antidiskriminacijsko pravo” moglo zaključiti da postoji jedinstveni sustav antidiskriminacijskih pravila, njega zapravo čini više pravnih područja, a istovremeno taj sustav u Europi funkcionira i na više razina. Antidiskriminacijsko pravo je tako čvrsto usidreno u ustavima nacionalnih država i njihovim zakonodavstvima, na koja pritom snažan utjecaj ima ”europsko antidiskriminacijsko pravo” koje obuhvaća pravo Europske unije te pravo Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava, odnosno temelji se na zajedničkim standardima koje razvijaju Sud pravde Europske unije i Europski sud za ljudska prava. Nacionalno antidiskriminacijsko pravo u najvećoj mjeri slijedi međunarodne standarde zabrane diskriminacije, prije svega one sadržane u čl. 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Zakon o suzbijanju diskriminacije na snazi je već gotovo dvadeset godina, ali još uvijek se zamjećuje nedovoljno poznavanje zakonskog uređenja zabrane diskriminacije. Građani ne razlikuju diskriminaciju od drugih oblika nezakonitog postupanja, posebno mobinga i uznemiravanja na radu koje nije uvjetovano nekom diskriminacijskom osnovom. Upravo je razlikovanje ovih pojmova neophodno kako bi se koristila ona pravna sredstva koja su namijenjena zaštiti povrijeđenih prava. Poseban izazov i dalje predstavlja teret dokazivanja, unatoč načelu obrnutog tereta dokaza, kao i dugotrajnost i veliki troškovi sudskih postupaka, što mnoge obeshrabruje da potraže pravnu zaštitu.